Kakav je i koliki krivično-pravni značaj priznanja okrivljenog?!

Da li je priznanje okrivljenog ultimativni, krunski dokaz, nametnulo se kao tema u kontekstu koji je na žalost tragičan. Nestanak mal. Danke Ilić zaokupio je dobar deo medijskog prostora proteklih meseci, gde se između ostalog raspravljalo i o krivično-pravnom značaju priznanja jednog od osumnjičenih. Sva pitanja o kojima se s tim u vezi raspravljalo u javnosti, mogu se svesti na jedno – da li se na priznanju okrivljenog može zasnivati osuđujuća presuda, u slučaju kada nema drugih dokaza koji bi potvrđivali krivicu tog okrivljenog, odnosno ukoliko nema drugih nespornih materijalnih dokaza?

Postoji razlika u načinu na koji priznanje okrivljenog reguliše aktuelni Zakonik o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014, 35/2019, 27/2021-OUS i 62/2021-OUS) – u daljem tekstu aktuelni ZKP, u odnosu na način kako je priznanje okrivljenog bilo regulisano ranije važećim Zakonikom o krivičnom postupku („Sl. list SRJ“, br. 70/2001 i 68/2002 i „Sl. glasnik RS“, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 49/2007, 72/2009 i 76/2010) – u daljem tekstu raniji ZKP.

Aktuelni ZKP priznanje okrivljenog propisuje odredbom iz člana 88., i to na sledeći način:

  • Kada okrivljeni prizna da je učinio krivično delo, organ postupka dužan je da i dalje prikuplja dokaze o učiniocu i krivičnom delu samo ako postoji osnovana sumnja u istinitost priznanja ili je priznanje nepotpuno, protivrečno ili nejasno i ako je u suprotnosti sa drugim dokazima.

Raniji ZKP priznanje okrivljenog propisuje odredbom iz člana 94., i to na sledeći način:

  • Kada okrivljeni priznaje izvršenje krivičnog dela, organ koji vodi postupak dužan je da i dalje prikuplja dokaze o krivičnom delu samo ako postoji osnovana sumnja u istinitost priznanja ili je priznanje nepotpuno, protivrečno ili nejasno i ako nije potkrepljeno drugim dokazima.

Na izgled iste norme kriju jednu vrlo važnu razliku. Odredba iz člana 88. aktuelnog ZKP-a završava se rečima: „…i ako je u suprotnosti sa drugim dokazima.“, dok se odredba iz člana 94. ranijeg ZKP-a završava rečima: „..i ako nije potkrepljeno drugim dokazima.“.

Proizilazi da je u vreme važenja ranijeg ZKP-a (do oktobra 2013. godine), organ postupka bio u obavezi da bez obzira na priznanje okrivljenog nastavi sa prikupljanjem dokaza, uvek kada priznanje nije potkrepljeno drugim dokazima, što dalje znači da se osuđujuća presuda ni u domenu teorije nije mogla zasnivati samo na „golom“ priznanju okrivljenog.

Sa druge strane pak, proizilazi da je prema aktuelnom ZKP-u, organ postupak u obavezi da uprkos priznanju okrivljenog nastavi sa prikupljanjem dokaza samo onda kada već postoje drugi dokazi koji su u suprotnosti sa priznanjem okrivljenog, što barem u domenu teorije dozvoljava mogućnost da se postupak okonča osuđujućom presudom koja bi se zasnivala samo na priznanju okrivljenog.

Da li se osuđujuća presuda može zasnivati samo na priznanju okrivljenog?!

Zaključio bih sledeće – retko će se ili gotovo nikada osuđujuća presuda u komplikovanim i po posledicama teškim predmetima, koji su uz to i medijski propraćeni, zasnivati samo na priznanju okrivljenog. Po pravilu, policija ali i tužilaštvo, nastojaće da prikupe što više nespornih dokaza za krivicu okrivljenog. Teško bi se u takvim predmetima tužilaštvo uopšte odlučilo na optuženje samo na osnovu priznanja okrivljenog. Međutim, mogućnost da se osuđujuća presuda zasniva samo na priznanju okrivljenog, koju u domenu teorije dozvoljava aktuelni ZKP kako smo napred videli, u praksi dovodi do toga da se veliki broj uslovno rečeno lakših krivičnih dela, uspešno „rešava“ priznanjima okrivljenih koja u velikom broju slučajeva nisu potkrepljena drugim dokazima, na koji način se „gradi“ uspešna statistika rada kako policije i tužilaštva, tako i sudova. Tipičan i ne tako redak primer je procesuiranje pripadnika romske manjine za krivično delo teška krađa, gde se dešava da jedan okrivljeni, uhvaćen i suočen sa dokazima u vezi jedne teške krađe, istovremeno „prizna“ izvršenje i niza drugih do tada nerešenih krađa, pri čemu prinuda od strane policije nije jedini, a ni najčešći razlog zbog kojeg ti i takvi osumnjičeni uličnim rečnikom rečeno „uzimaju na sebe“ krivična dela koja nisu počinili.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *