Gotovo je nemoguće pobrojati sve naslove kojima su u proteklih par nedelja najavljivani tekstovi koji su za temu imali optužbe za silovanje koja je iznela glumica Danijela Štajnfeld, označivši kao navodnog silovatelja takođe glumca Branislava Lečića. Ubeđen sam da je sadržina predmetnih tekstova, način kako je u njima izveštavano o ovako delikatnim optužbama upućenim ka nekome ko je javna ličnost više od četiri decenije, duboko uznemirujuća za sve – kako za one koji smatraju da su famozni snimak i Danijelina reč dovoljan „dokaz“ krivice, tako i za one koji smatraju da je Lečić verovatno radio samo ono što svi rade, i da je ona jednostavno mogla da kaže „ne“ malo odlučnije, ali svakako najviše za nas koji vođeni profesijom i ovaj kao i slične slučajeve posmatramo kroz prizmu pravne države, principa jednakosti pred zakonom, principa pravne sigurnosti, pravila krivičnog postupka itd.
Malo je reći da je načinom izveštavanja grubo povređeno pravo na pretpostavku nevinosti Branislava Lečića – ovo pravo „čvrsto“ je utemeljeno odredbom iz čl. 34. st. 3. Ustava RS ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006): Svako se smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda, ali i odredbama iz čl. 3. st. 1. i 2. Zakonika o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014, 35/2019 i 27/2021 - odluka US) – u daljem tekstu ZKP: Svako se smatra nevinim sve dok se njegova krivica za krivično delo ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda - Državni i drugi organi i organizacije, sredstva javnog obaveštavanja, udruženja i javne ličnosti dužni su da se pridržavaju pravila iz stava 1. ovog člana i da svojim javnim izjavama o okrivljenom, krivičnom delu i postupku ne povređuju prava okrivljenog.
Međutim, malo je poznato da se ovakvim izveštavanjem krši zakon i u odnosu na samu Danijelu Štajnfeld, obzirom da je odredbom iz čl. 102. st. 1. ZKP-a propisano da je organ postupka dužan da oštećenog ili svedoka zaštiti od uvrede, pretnje i svakog drugog napada. Zakonodavac je ovde imao u vidu pre svega neposrednu zaštitu, u sudnici, ili u prostorijama tužilaštva, ali naredne odredbe ovog dela ZKP-a koje regulišu zaštitu oštećenog i svedoka, kao i status posebno osetljivog svedoka, po mom mišljenju daju osnova za ekstenzivno tumačenje odredbe iz čl. 102. st. 1. ZKP-a, te bi u savremenom društvu ovu obavezu zaštite svakako trebalo proširiti i na ugrožavanje oštećenog ili svedoka putem medija i sredstava informisanja.
Naravno da me je napred opisani način izveštavanja pokrenuo na razmišljanje o tekstu koji bi za temu imao pretpostavku nevinosti, međutim u toku samog razmišljanja o konturama budućeg teksta, pročitao sam dnevnu kolumnu pisca Svetislava Basare, objavljenu u subotu 27.03.2021. godine u dnevnom listu „Kurir“, pod naslovom: „MASOVNOST PREZUMPCIJE KRIVICE“, i shvatio – majstor je majstor!
Basara pisac je bolje od bilo kog pravnika, bez pozivanja na bilo koji propis i bez citiranja bilo koje zakonske ili ustavne odredbe, objasnio suštinu pretpostavke nevinosti, te koliki je njen značaj za razvoj modernog, funkcionalnog i uređenog društva!
Zbog toga ovde, umesto mog teksta, dozvoljavam sebi da u celosti prenesem fenomenalan Basarin tekst, i nadam se da mi on ili neko treći neće na tome zameriti:
Ima iha-ha dilbera koji povazdan nariču da se „vraćamo u devedesete“, moja pak neznatnost misli da „mi“ (jebo ja nas) nikuda ne idemo niti se igde vraćamo, nego tapkamo u mestu, kao u tzv. gluvom kolu, a ako se simbolički i vraćamo u neki period, onda to nisu devedesete, nego druga polovina četrdesetih godina prošlog veka, vreme takozvanih narodnih sudova. Bilo je to vreme brze pravde. N. N., recimo, osoba duguje određenu sumu N. N. trgovcu, pa umesto da se malčice pomuči, zaradi pare i trgovcu vrati dug, N. N. dužnik odjuri „tamo gde treba“ - a svi znamo gde je to - i prijavi da je trgovac „sarađivao“ sa okupatorom.
Formalno posmatrano, to je bilo tačno jer je N. N. trgovac u svojoj bakalnici prodavao potrepštine vojnicima Vermahta i to - za razliku od partizana koji su „rekvirirali“ i četnika koji su robu otimali - za gotov novac. To se u posleratnoj Srbiji, ako si bio dovoljno lud da komšijama daješ espap na veresiju i ako nisi imao nekoga da se zauzme za tebe, smatralo za izdaju i završavalo na Narodnom sudu.
Tročlano sudsko veće obično je bilo sastavljeno od jednog metalskog radnika, jednog opančara i jedne drugarice „afežejke“ (komunisti su još onda vodili računa o rodnoj ravnopravnosti), a sudilo je ovako, sledi transkript:
Sudija-metalac: Drugovi, ovaj ovde izdajnik je pomagao neprijatelja, a ništa nije davao našim ranjenicima, svi to znaju. (publika: uaaa, uaaa, smrt izdajniku.) Sudija-opančar: Pa svi znamo da je kriv za delo za koje mu sudimo, je l’ tako? (publika: jeste, jeste, kriv je, jašta.) Sudinica-afežejka: Mislim, drugovi, da se ovakav zločin može kazniti samo smrću. Jeste li za? (publika: jesmo, jesmo, streljaj bandu.)
Posle tog brzog narodnog suđenja, N. N. trgovca bi odvodili u neku prigradsku jarugu i tu bi ga streljali, kao što bi na streljanje bio promptno osuđen i Branislav Lečić, samo da je imao peh da tih godina bude optužen za silovanje. Ovako će se, zahvaljujući međuvremenom „civilizacijskom“ napretku, Leka provući s „najvišom kaznom“ koju mu je već odrapila narodna porota sastavljena od metalaca, opančara i afežejki s fakultetskim diplomama.
Neću kenjati o „prezumpciji nevinosti“, ne mislim, štaviše, da bi takva optužba bilo gde na svetu prošla bez burne reakcije javnosti, ono što mi ide na qwrz jeste masovnost prezumpcije krivice i preduzimanje kaznenih mera od strane lica neovlašćenih za takve „radnje“, npr. Mire Karanović-Marković, koja je rezolutno odbila da igra u predstavi sa Lečićem, čiji je primer - brže-bolje, da Vlasi ne bi pomislili da „podržavaju“ silovanja - sledilo još 17 (ako se ne varam) Ardaliona i Talija.
Presudu uglednih metalaca, opančara i afežejki aklamacijom je potvrdila porota tabloida - kojih se ugledne sudije, viđija vraga, gade - ali budući da 2021. ipak nije ‘47, Lečić ima izvesnih šansi za nepristrasnu istragu i pošteno suđenje. A kako li će se osećati kolege i koleginice ako presuda bude „nije kriv“. I za to će naći pravni lek. Reći će da je Lečić „potkupio sud“.