PRISLUŠKIVANJE PREDSEDNIKA

Kako zapravo zakon reguliše prisluškivanje?

U toku proteklih nedelja, svedoci smo niza medijskih naslova, vesti i izveštavanja o aferi tzv. „prisluškivanja“ Predsednika Vučića. Počev od samog Predsednika i njegovih političkih saradnika, preko novinara, analitičara i javnih ličnosti koji su se tom temom bavili u medijima, pa sve do predstavnika opozicije koji su takođe imali dosta toga za reći, gotovo svi imaju svoj stav o tome da li se „prisluškivanje“ zaista dogodilo ili ne, te ukoliko jeste, da li je bilo zakonito ili ne. Međutim, u „moru“ tekstualnih, audio i video medijskih izveštaja na ovu temu, teško se može naći neki koji bi odgovorio na sledeća pitanja koja su nesumnjivo od značaja za ovu temu:

  • koji zakon reguliše „prisluškivanje“;
  • kako, prema kome, i na osnovu čega se može sprovoditi zakonito „prisluškivanje“;
  • koliko dugo može trajati „prisluškivanje“ nekog lica;
  • ko može sprovoditi zakonito „prisluškivanje“;
  • šta se po zakonu može preduzimati sa materijalom pribavljenim zakonitim „prisluškivanjem“;
  • šta ako je „prisluškivanje“ sprovedeno protivno zakonu.

Koji zakon reguliše „prisluškivanje“?

Ono što se kolokvijalno naziva „prisluškivanje“ regulisano je Zakonikom o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014 i 35/2019) – u daljem tekstu ZKP. „Prisluškivanje“ predstavlja jednu od „posebnih dokaznih radnji“, koje se za razliku od uslovno rečeno „običnih“ dokaznih radnji (saslušanje okrivljenog, ispitivanje svedoka, veštačenje, uviđaj itd.), mogu određivati i sprovoditi prema osumnjičenom licu samo za pojedina određena, a ne sva krivična dela. Zakonski naziv „prisluškivanja“ je zapravo TAJNI NADZOR KOMUNIKACIJE.

Kako, prema kome, i na osnovu čega se može sprovoditi zakonito „prisluškivanje“, odnosno tajni nadzor komunikacije?

Tajni nadzor komunikacije može se kao dokazna radnja sprovoditi samo u postupcima koji se vode povodom određenih krivičnih dela. Koja su to krivična dela? To je regulisano odredbama iz čl. 162. ZKP-a, i to su pre svega krivična dela u odnosu na koja je propisano postupanje nekog od tužilaštava sa posebnom nadležnošću. Najpoznatije je svakako Tužilaštvo za organizovani kriminal, ali su tu i Posebna odeljenja za suzbijanje korupcije pri Višem javnom tužilaštvu u Beogradu, Višem javnom tužilaštvu u Novom Sadu, Višem javnom tužilaštvu u Nišu i Višem javnom tužilaštvu u Kraljevu. Međutim, odredbom iz istog čl. 162. ZKP-a taksativno su navedena i ona krivična dela u odnosu na koja ne postupaju tužilaštva sa posebnom nadležnošću, ali se u postupcima povodom tih krivičnih dela takođe može sprovoditi dokazna radnja tajnog nadzora komunikacije. Poseban tekst bi bio potreban za objašnjenje koja su to sve krivična dela obuhvaćena ovom odredbom iz čl. 162. ZKP-a, te se nećemo ovde time baviti, ali je jasno da su to pre svega krivična dela izvršena od strane organizovanih kriminalnih grupa, krivična dela terorizma, određena krivična dela usmerena protiv Republike Srbije i njenih najviših državnih organa, teža privredna krivična dela itd.

Sprovođenje tajnog nadzora komunikacije uvek određuje sud, tačnije sudija za prethodni postupak nadležnog Višeg suda. Još preciznije, a saglasno odredbi iz čl. 166. ZKP-a, na obrazloženi predlog javnog tužioca sud može odrediti nadzor i snimanje komunikacije koja se obavlja putem telefona ili drugih tehničkih sredstava ili nadzor elektronske ili druge adrese osumnjičenog i zaplenu pisama i drugih pošiljki. Dakle, predmet nadzora može biti samo usmena komunikacija telefonom ili drugim tehničkim sredstvom (radio vezom npr.), ali ne i npr. usmena komunikacija dva lica koja neposredno razgovaraju međusobno u nekoj prostoriji ili na otvorenom. Ovo drugo bi moglo biti predmet jedne druge posebne dokazne radnje – tajnog praćenja i snimanja. Takođe, tajni nadzor komunikacije podrazumeva eventualnu zaplenu samo pismenih pošiljki, dok bi recimo pristup nalogu elektronske pošte osumnjičenog lica mogao biti sproveden u okviru druge dokazne radnje, kao što je pretres uređaja za automatsku obradu podataka i opreme na kojoj se čuvaju ili se mogu čuvati elektronski zapisi, ili pak računarsko pretraživanje podataka.

Potrebno je reći da odluku o sprovođenju tajnog nadzora komunikacije sud određuje u formi obrazložene Naredbe, koja sadrži raspoložive podatke o licu prema kojem se tajni nadzor komunikacije određuje, zakonski naziv krivičnog dela, označenje poznatog telefonskog broja ili adrese osumnjičenog, odnosno telefonskog broja ili adrese za koju postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni koristi, razloge na kojima se zasniva sumnja, način sprovođenja, obim i trajanje posebne dokazne radnje.

Koliko dugo može trajati „prisluškivanje“ nekog lica?

Tajni nadzor komunikacije može trajati tri meseca, a zbog neophodnosti daljeg prikupljanja dokaza se može produžiti najviše za tri meseca. Ako je reč o krivičnim delima za koja je određeno da postupa neko od javnih tužilaštava posebne nadležnosti, tajni nadzor može se izuzetno produžiti još najviše dva puta u trajanju od po tri meseca. Sprovođenje nadzora se prekida čim prestanu razlozi za njegovu primenu.

Ko može sprovoditi zakonito „prisluškivanje“?

Tajni nadzor komunikacije sprovodi policija, Bezbednosno-informativna agencija ili Vojno-bezbednosna agencija. O sprovođenju tajnog nadzora komunikacije sačinjavaju se dnevni izveštaji koji se zajedno sa prikupljenim snimcima komunikacije, pismima i drugim pošiljkama koje su upućene osumnjičenom ili koje on šalje dostavljaju sudiji za prethodni postupak i javnom tužiocu na njihov zahtev. Telefonski operateri bilo fiksne bilo mobilne telefonije, kao i Pošta, dužni su da policiji i bezbednosnim agencijama omoguće sprovođenje ove dokazne radnje.

Šta se po zakonu može preduzimati sa materijalom pribavljenim zakonitim „prisluškivanjem“?

Po završetku tajnog nadzora komunikacije, policija ili bezbednosna agencija koja ga je sprovodila dostavlja sudiji za prethodni postupak snimke komunikacije, pisma i druge pošiljke i poseban izveštaj koji sadrži: vreme početka i završetka nadzora, podatke o službenom licu koje je nadzor sprovelo, opis tehničkih sredstava koja su primenjena, broj i raspoložive podatke o licima obuhvaćenim nadzorom i ocenu o svrsishodnosti i rezultatima primene nadzora. Sav materijal dobijen sprovođenjem tajnog nadzora komunikacije dostaviće se javnom tužiocu, a javni tužilac će odrediti da se snimci dobijeni upotrebom tehničkih sredstava u celini ili delimično prepišu i opišu.

Ovako pribavljen materijal može se dalje koristiti kao dokaz u postupku, ukoliko nadležni javni tužilac odluči da pokrene postupak protiv osumnjičenog lica u odnosu na koje je sprovođen tajni nadzor komunikacije.

Međutim, ako javni tužilac ne pokrene krivični postupak u roku od šest meseci od dana kada se upoznao sa materijalom prikupljenim korišćenjem posebnih dokaznih radnji, ili ako izjavi da ga neće koristiti u postupku, odnosno da protiv osumnjičenog neće zahtevati vođenje postupka, sudija za prethodni postupak će doneti rešenje o uništenju prikupljenog materijala. Materijal se uništava pod nadzorom sudije za prethodni postupak koji o tome sastavlja zapisnik.

Veoma je važno napomenuti da podaci o predlaganju, odlučivanju i sprovođenju svih posebnih dokaznih radnji, pa samim tim i posebne dokazne radnje tajnog nadzora komunikacije, predstavljaju TAJNE podatke.

Šta ako je „prisluškivanje“ sprovedeno protivno zakonu?

Odgovor na ovo poslednje pitanje pružaju odredbe iz čl. 143. i čl. 144. Krivičnog zakonika ("Sl. glasnik RS", br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019) – u daljem tekstu KZ.

Odredbe iz čl. 143. KZ-a propisuju krivično delo neovlašćeno prisluškivanje i snimanje, gde je u stavu 1. propisano da ko posebnim uređajima neovlašćeno prisluškuje ili snima razgovor, izjavu ili kakvo saopštenje koji mu nisu namenjeni, ima se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom od tri meseca do tri godine, pri čemu je u stavu 3. propisano da ukoliko je ovo krivično delo izvršeno od strane službenog lica, kazna je zatvor od šest meseci do pet godina.

Odredbe iz čl. 144. KZ-a propisuju krivično delo neovlašćeno fotografisanje, gde je u stavu 1. propisano da ko neovlašćeno načini fotografski, filmski, video ili drugi snimak nekog lica i time osetno zadre u njegov lični život ili ko takav snimak preda ili pokazuje trećem licu ili mu na drugi način omogući da se sa njim upozna, ima se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine, a kao i kod prethodnog krivičnog dela u stavu 2. propisano je da ukoliko je ovo krivično delo izvršeno od strane službenog lica, kazna je zatvor do tri godine.

Interesantno je da u eri modernih tehnologija, koje su učinile prisluškivanje nikada lakšim za sprovođenje, niti odredbama iz čl. 143. i čl. 144. KZ-a, niti pak odredbama koje regulišu krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije ili protiv državnih organa, nije sankcionisano nezakonito prisluškivanje Predsednika države ili Predsednika Vlade kao posebno krivično delo ili kao teži oblik nekog od krivičnih dela iz čl. 143. i čl. 144. KZ-a.

Umesto zaključka…

Ukoliko su razgovori Predsednika Vučića snimljeni prilikom zakonitog sprovođenja posebne dokazne radnje tajnog nadzora komunikacije protiv nekog osumnjičenog lica, sa kojim je Predsednik komunicirao, i ukoliko se u tom slučaju u svemu postupalo po napred obrazloženim odredbama ZKP-a koje regulišu tajni nadzor komunikacije, onda u tome nema ničeg nezakonitog. Na Predsedniku i drugim visokim funkcionerima, kao i na službama koje se bave kontra obaveštajnom zaštitom najviših državnih funkcionera, stoji obaveza da vode računa o tome sa kim Predsednik ili neki drugi visoki funkcioner komunicira. Nije obaveza organa koji sprovode tajni nadzor komunikacije prema Naredbi suda, prema tom trećem licu, da o tome obaveštavaju niti Predsednika niti bilo koga trećeg. Šta više, organ koji sprovodi tajni nadzor komunikacije dužan je da sve u vezi toga čuva kao službenu tajnu.

Ukoliko je pak Predsednik Vučić prisluškivan mimo bilo koje zakonom propisane procedure, u nečijoj „privatnoj“ režiji, onda je po sredi izvršenje krivičnog dela iz čl. 143. st. 1. KZ-a, ako je izvršilac civilno lice, ili krivičnog dela iz čl. 143. st. 3. KZ-a, ako je izvršilac neko iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS ili neko drugo službeno lice. Ako je to slučaj, onda bi postupanje ozbiljnog državnog aparata podrazumevalo hitno otkrivanje, procesuiranje i kažnjavanje izvršioca, i potpuno i transparentno izveštavanje javnosti o tome, obzirom da izvršenje takvog krivičnog dela predstavlja ozbiljno ugrožavanje bezbednosti Republike Srbije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *