PRAVA OKRIVLJENOG
U KRIVIČNOM POSTUPKU

Koja su prava okrivljenog u krivičnom postupku, i kako ih praktično ostvariti.

Javno je dostupan veliki broj tekstova koji govore o položaju i pravima okrivljenog u krivičnom postupku. Međutim, većina takvih tekstova svodi se na puko nabrajanje i citiranje prava okrivljenog, na način kako su ista propisana zakonom.

Retko koji od predmetnih tekstova sadrži bliža objašnjenja kako se prava okrivljenih zaista primenjuju u praksi, odnosno kako da ih pojedinac praktično ostvari. Takođe, retko se predmetni tekstovi bave time da li u praksi postoje problemi u ostvarivanju tih prava. Namera nam je da akcenat stavimo na praktičnu realizaciju prava okrivljenog u krivičnom postupku – sa kojim problemima se pojedinac u svojstvu okrivljenog može suočiti u vezi ostvarivanja prava koje mu garantuju odredbe Zakonika o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014 i 35/2019) – u daljem tekstu ZKP, ali i odredbe Ustava Republike Srbije ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006) – u daljem tekstu Ustav RS.

„Okrivljeni“? Šta to zapravo znači?

Na početku, potrebno je definisati i objasniti pojam „okrivljenog“. Upućujemo na ranije objavljen tekst Abeceda krivice (deo prvi), u kojem smo između ostalog pokušali da pojasnimo značenje pojma „okrivljenog“. Važno je napomenuti da odredbe ZKP-a propisuju više pojmova za označavanje lica protiv koga se vodi krivični postupak: „osumnjičeni“, „okrivljeni“, „optuženi“ i „osuđeni“. Svaki od ovih pojmova označava lice protiv koga se vodi krivični postupak, ali u različitim fazama krivičnog postupka. Međutim, pojam „okrivljeni“ koristi se dvojako – za označavanje lica protiv koga se vodi krivični postupak u jednoj od faza krivičnog postupka, ali takođe i kao ZAJEDNIČKI OPŠTI NAZIV za osumnjičenog, okrivljenog, optuženog i osuđenog.

Zakon je ipak izvor i osnov prava okrivljenog!

Uprkos kritikama sa početka teksta, zakonske odredbe su nesumnjivo isključivi pravni osnov na kojem se zasnivaju prava okrivljenog, te citiranje zakona ni mi ne možemo izbeći!

Odredbom iz čl. 8. st. 1. ZKP-a propisano je da je organ postupka dužan da u skladu sa odredbama ovog zakonika pouči okrivljenog ili drugog učesnika u postupku o pravima koja mu pripadaju. U istom članu ali u sledećem stavu, propisano je da ako bi okrivljeni ili drugi učesnik u postupku usled neznanja mogao da propusti neku radnju ili ne iskoristi svoja prava, organ postupka je dužan da ga upozori na posledice propuštanja.

Odredba iz čl. 68. ZKP-a propisuje da okrivljeni ima pravo da:

  1. u najkraćem roku, a uvek pre prvog saslušanja, podrobno i na jeziku koji razume bude obavešten o delu koje mu se stavlja na teret, o prirodi i razlozima optužbe, kao i da sve što izjavi može da bude korišćeno kao dokaz u postupku;
  2. ništa ne izjavi, uskrati odgovor na pojedino pitanje, slobodno iznese svoju odbranu, prizna ili ne prizna krivicu;
  3. se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca u skladu sa odredbama ovog zakonika;
  4. njegovom saslušanju prisustvuje branilac;
  5. u najkraćem mogućem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno nepristrasno, pravično i u razumnom roku;
  6. neposredno pre prvog saslušanja pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka;
  7. mu se osigura dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;
  8. razmatra spise i razgleda predmete koji služe kao dokaz;
  9. prikuplja dokaze za svoju odbranu;
  10. se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznosi činjenice i dokaze u svoju korist, da ispituje svedoke optužbe i zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe, u njegovom prisustvu ispitaju svedoci odbrane;
  11. koristi pravna sredstva i pravne lekove;
  12. preduzima druge radnje kada je to određeno ovim zakonikom.

Pored navedenog u čl. 68., odredba iz čl. 69. ZKP-a propisuje da okrivljeni koji je ujedno i UHAPŠEN, ima još i sledeća prava (dodatno na prava iz čl. 68.):

  1. odmah na jeziku koji razume bude obavešten o razlogu hapšenja;
  2. pre nego što bude saslušan, ima sa braniocem poverljiv razgovor koji se nadzire samo gledanjem, a ne i slušanjem;
  3. zahteva da bez odlaganja o hapšenju bude obavešten neko od članova njegove porodice ili drugo njemu blisko lice, kao i diplomatsko-konzularni predstavnik države čiji je državljanin, odnosno predstavnik ovlašćene međunarodne organizacije javno-pravnog karaktera, ako je u pitanju izbeglica ili lice bez državljanstva;
  4. zahteva da ga bez odlaganja pregleda lekar koga slobodno izabere, a ako on nije dostupan, lekar koga odredi javni tužilac, odnosno sud.

Da se vratimo na odredbe iz čl. 68. ZKP-a. U drugom stavu te odredbe propisana je obaveze organa postupka (to je su najčešće javno tužilaštvo i sud, ali u određenim slučajevima može biti i policija) da pre prvog saslušanja okrivljenog pouči o pravima iz čl. 68. st. 1. tač. 2. do 4. i tačka 6., odnosno da pre prvog saslušanja saopšti okrivljenom da IMA PRAVA: da ništa ne izjavi, uskrati odgovor na pojedino pitanje, slobodno iznese svoju odbranu, prizna ili ne prizna krivicu; da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca u skladu sa odredbama ovog zakonika; da njegovom saslušanju prisustvuje branilac; odnosno da neposredno pre prvog saslušanja pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka.

Pomislili bi da je sve navedeno u prethodnih nekoliko stavova dovoljna garancija da prava svakog okrivljenog budu ne samo zaštićena, već i zaista ostvarena u praksi. Ipak, u praksi to zavisi od konkretnih okolnosti slučaja, te često ono što je zamišljeno u teoriji, zapravo ne bude ostvareno u praksi.

U kom trenutku može doći do problema u ostvarivanju prava okrivljenog?
Odmah prilikom prvog susreta sa policijom!

Krivični postupak se ne pokreće tek tako, sam od sebe. Da bi se krivični postupak pokrenuo protiv nekog lica, potrebno je minimalno da postoji „osnov sumnje“ da je određeno lice izvršilo krivično delo. „Osnov sumnje“ predstavljaju činjenice koje POSREDNO ukazuju da je učinjeno krivično delo ili da je određeno lice učinilac krivičnog dela. Te „početne“ činjenice prikuplja javni tužilac posredstvom, odnosno uz pomoć policije, u tzv. pretkrivičnom ili predistražnom postupku. Prikupljanje inicijalnih činjenica, odnosno dokaza, podrazumeva prikupljanje materijalnih tragova i tzv. pisanih dokaza (dokumenata i sl.), ali takođe podrazumeva i razgovor sa određenim brojem lica.

„Prikupljanje obaveštenja od građana“, kako se zakonski naziva napred pomenuti razgovor sa različitim licima koja su na neki način povezana sa krivičnim delom koje je predmet istrage, samo je jedno od zakonom propisanih ovlašćenja policije, i regulisano je odredbama iz čl. 288. ZKP-a. U praksi policija često sa jednim licem, protiv koga se kasnije pokreće krivični postupak kao protiv okrivljenog, najpre jednom ili više puta obavlja razgovor kao sa građaninom, u formi prikupljanja obaveštenja od građana. Da bi prava okrivljenog kasnije u krivičnom postupku mogla biti u punoj meri zaštićena i realizovana, neophodno je da prethodno u punoj meri budu zaštićena i realizovana njegova prava kao građanina od koga policija prikuplja obaveštenja!

Zbog toga je vrlo važno znati šta propisuju odredbe iz čl. 288. ZKP-a!

Policija može pozivati građane radi prikupljanja obaveštenja. U pozivu se mora naznačiti razlog pozivanja i svojstvo u kome se građanin poziva. Prinudno se može dovesti lice koje se nije odazvalo pozivu samo ako je u pozivu bilo na to upozoreno. Ovo su odredbe iz čl. 288. st. 1. ZKP-a. Već ovde može doći do odstupanja od onoga što je zakonom propisano! Policija licu od koga želi da prikuplja obaveštenja kao od građanina, mora PRETHODNO UPUTITI POZIV, u kojem MORA biti naznačen RAZLOG POZIVANJA, i upozorenje o mogućnosti prinudnog dovođenja! Taj poziv bi prema našem stanovištu morao biti uvek u pismenoj formi, ali čak kada bi prihvatili i mogućnost usmenog pozivanja, i tada bi taj usmeni poziv morao da sadrži RAZLOG POZIVANJA! Drugim rečima, policija jednom licu koje poziva u svojstvu građanina, mora prilikom pozivanja saopštiti šta je razlog pozivanja, odnosno o čemu će se razgovarati. Ne može se urednim pozivom smatrati rečenica: - Molim Vas pođite sa nama do prostorija policije da „nešto“ porazgovaramo…

U vezi sa ovim je i odredba iz čl. 288. st. 6. ZKP-a, kojom je propisano da se građanin može ponovo pozivati radi prikupljanja obaveštenja o okolnostima drugog krivičnog dela ili učinioca, a radi prikupljanja obaveštenja o istom krivičnom delu ne može se ponovo prinudno dovoditi. Ovo praktično znači da prilikom drugog pozivanja u vezi ISTOG RAZLOGA, građanin može ODBITI da se odazove pozivu, te da ne može biti prinudno doveden usled takvog odbijanja. Dakle, u vezi jedne iste stvari, jedno lice kao građanin ima obavezu da se odazove na poziv policije samo jednom, te svaki sledeći poziv usled te iste stvari može odbiti!

Prikupljanje obaveštenja od istog lica može trajati onoliko koliko je neophodno da se dobije potrebno obaveštenje, a najduže četiri časa, a po pristanku lica koje daje obaveštenja i duže. Ovo je odredba iz čl. 288. st. 3. ZKP-a. U praksi ova odredba često se tumači pogrešno. Ovako formulisana odredba ne znači da policija može svako lice koje pozove u svojstvu građanina da „zadrži“ u svojim prostorijama svih četiri sata. Ne! To je samo maksimalno dozvoljeno vreme „zadržavanja“. Ukoliko lice koje je pozvano u svojstvu građanina, odmah na početku razgovora saopšti policiji da nema nikakvih saznanja o događaju radi koga je pozvana, ili ukoliko saopšti policiji da jednostavno ne želi da razgovara sa policijom, to lice bi nužno moralo biti pušteno odmah! Niti jedna odredba ZKP-a ne propisuje izričito da građanin ima prava da uskrati pružanje obaveštenje policiji, ali to proizilazi iz odredbe iz čl. 288. st. 4. ZKP-a, kojom je propisano da se obaveštenja od građana ne smeju prikupljati prinudno. Dakle, uskraćivanje obaveštenja policiji možemo analizirati kao potencijalno problematično sa stanovišta društvenog morala, ali sa stanovišta odredaba ZKP-a, to je potpuno legalno i legitimno pravo svakog građanina!

Ovde je važno ukazati na još par odredaba. Odredbom iz čl. 288. st. 5. ZKP-a propisano je da će se službena beleška o datom obaveštenju pročitati građaninu koji je obaveštenje dao, a on može staviti primedbe koje je policija dužna da unese u službenu belešku. Istom odredbom pripisano je i da će se kopija službene beleške o datom obaveštenju izdati građaninu, ako to zahteva.

Da zaključimo i podvučemo ono što je bitno:

  • građaninu od koga policija prikuplja obaveštenja, prethodno se mora uputiti poziv;

  • građaninu od koga policija prikuplja obaveštenja, prethodno se mora naznačiti razlog pozivanja, odnosno zašto ili zbog čega se poziva, tj. o čemu će se razgovarati;

  • građanin od koga policija prikuplja obaveštenja u obavezi je odazvati se pozivu, ali nije u obavezi da obaveštenja pruži policiji – to može odbiti;

  • ukoliko se dva puta poziva u vezi iste stvari, građanin od koga policija prikuplja obaveštenja, nije u obavezi da se odazove na drugi poziv – može ako hoće, ali ne mora ako ne želi, i može odbiti;

  • građanin od koga policija prikuplja obaveštenja, nakon što se odazvao pozivu, i nakon što je saopštio policiji ono što mu je poznato, odnosno nakon što je saopštio da mu ništa nije poznato, ili da ne želi da daje obaveštenja, mora biti pušten i ne može biti dalje zadržavan od strane policije, bez obzira što nije proteklo maksimalno propisanih četiri sata.

Važna napomena u vezi ovog poslednjeg! U toku prikupljanja obaveštenja od građanina, policija može odlučiti da ima dovoljno osnova sumnje da se to lice smatra okrivljenim, i može odmah protiv tog lica nastaviti postupanje kao protiv okrivljenog, odnosno u toj fazi osumnjičenog, te je moguće da u tom kontekstu to lice bude lišeno slobode i zadržano, i tada prestaju da važe odredbe iz čl. 288. ZKP-a, ali uz poštovanje i garanciju svih napred citiranih prava okrivljenog i uhapšenog iz čl. 68. i čl. 69. ZKP-a.

Koji su dalji potencijalni problemi u ostvarivanju prava okrivljenog?

Sledeća dve situacije u kojima se na početku krivičnog postupka može naći okrivljeni, a koje su kritične sa stanovišta punog poštovanja i primene njegovih prava, jesu momenat hapšenja (lišavanja slobode) okrivljenog, kao i trenutak neposredno pre prvog saslušanja okrivljenog. U ova dva momenta prava okrivljenog mogu biti narušena usled nedostataka i nedorečenosti samog zakonskog teksta. Na to je još u vreme pre početka primene aktuelnog ZKP-a, ukazivao moj kolega advokat Jugoslav Tintor iz Beograda, u svom tekstu „Novi ZKP – Osnovni problemi odbrane“.

U čemu je zapravo problem sa tekstom ZKP-a?

Da se vratimo nekoliko stavova unazad! Odredbom iz čl. 68. st. 2. ZKP-a propisana je obaveze organa postupka da pre prvog saslušanja okrivljenog pouči, između ostalog i da ima prava da ništa ne izjavi, uskrati odgovor na pojedino pitanje, slobodno iznese svoju odbranu, prizna ili ne prizna krivicu. Obratite pažnju na momenat kada nastaje ova obaveza za organ postupka – neposredno pre prvog saslušanja! U praski, od trenutka kada neko lice bude lišeno slobode kao okrivljeni u krivičnom postupku, do trenutka njegovog prvog saslušanja, prođe i po nekoliko sati, a ako je prema licu određeno policijsko zadržavanje od 48 časova, onda i čitav dan ili dan i po. U ranije važećem ZKP-u, koji se primenjivao do 2013. godine, bila je propisana obaveza policije da odmah prilikom lišavanja slobode, odnosno hapšenja, saopšti licu kojeg lišava slobode o njegovim pravima, između ostalog i o pravu da ništa ne izjavi. U trenutno važećem ZKP-u, takve odredbe nema, odnosno takva obaveza policije nije propisana! U momentu hapšenja postoji samo obaveza upoznavanja uhapšenog sa razlozima hapšenja i ništa više. S toga je pravilan zaključak kolege Tintora da ovakvo zakonsko rešenje:

„…ostavlja vremenski vakum u kojem okrivljeni može davati policiji razne informacije i pomagati im na sopstvenu štetu, a da prethodno nije poučen o svojim pravima.“!

Takođe, kolega Tintor skreće pažnju na to da je ovakvo zakonsko rešenje potencijalno protivustavno. Naime, Ustav RS u odredbi iz čl. 29. propisuje da se licu lišenom slobode bez odluke suda ODMAH saopštava da ima pravo da ništa ne izjavljuje i pravo da ne bude saslušano bez prisustva branioca koga samo izabere ili branioca koji će mu besplatno pružiti pravnu pomoć ako ne može da je plati. Ova ustavna garancija više je nego jasna – pravo da ništa ne izjavljuje okrivljenom mora biti saopšteno ODMAH!

Drugi problem u pogledu ostvarivanja prava okrivljenog proizilazi iz pitanja da li zakonske garancije iz čl. 68. ZKP-a zaista omogućavaju okrivljenom da odmah na početku krivičnog postupka, valjano koncipira svoju odbranu?

Kada pročitamo odredbu iz čl. 68. st. 1. tač. 1. ZKP-a, koja glasi da okrivljeni ima pravo da u najkraćem roku, a uvek pre prvog saslušanja, podrobno i na jeziku koji razume bude obavešten o delu koje mu se stavlja na teret, o prirodi i razlozima optužbe, kao i da sve što izjavi može da bude korišćeno kao dokaz u postupku, te već više puta citiranu odredbu iz čl. 68. st. 2. ZKP-a, koja propisuje da je organ postupka u obavezi da pre prvog saslušanja saopšti okrivljenom da IMA PRAVA: da ništa ne izjavi, uskrati odgovor na pojedino pitanje, slobodno iznese svoju odbranu, prizna ili ne prizna krivicu; da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca u skladu sa odredbama ovog zakonika; da njegovom saslušanju prisustvuje branilac; odnosno da neposredno pre prvog saslušanja pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka, moglo bi se zaključiti da je sve uredu, i da su ovo sasvim dovoljne zakonske garancije.

Međutim, kolega Tintor nas u svom tekstu ponovo „vraća“ na odredbe ranijeg ZKP-a:

„Za razliku od ranijeg ZKP-a koji je propisivao da okrivljeni ima pravo da pre prvog saslušanja bude obavešten i o dokazima koji su protiv njega prikupljeni, novi ZKP ovaj deo izostavlja.“!
Ponovo se „vraćamo“ i na Ustav RS, koji u odredbi iz čl. 33. st. 1. propisuje da svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo da u najkraćem roku, u skladu sa zakonom, podrobno i na jeziku koji razume bude obavešten o prirodi i razlozima optužbe za koju se tereti, KAO I O DOKAZIMA prikupljenim protiv njega!

Da pojasnimo – okrivljeni i njegov branilac imaju prava da razgledaju spise i vrše uvid u dokaze kojima se potkrepljuje optužba protiv tog okrivljenog, ali tek nakon prvog saslušanja, ne i neposredno pre prvog saslušanja, i to je uredu. Niko ne očekuje da bi organ postupka trebalo da pre prvog saslušanja izvršiocu krivičnog dela stavi na detaljan uvid sve dokaze. Međutim, potrebno je razlikovati saopštavanje činjenice o postojanju dokaza protiv okrivljenog, sa jedne strane, od stavljanja tih dokaza na uvid okrivljenom, sa druge strane! Smatramo da je ustavna obaveza organa postupka da se okrivljenom neposredno i odmah nakon što mu se saopšti da ima svojstvo okrivljenog, a najkasnije pre prvog saslušanja, pruži obaveštenje o postojanju dokaza koji su protiv njega prikupljeni! Ta informacija je odlučna za pravilno koncipiranje odbrane okrivljenog! Kako takva obaveza organa postupka nije propisana, to je samim tim ostvarivanje prava okrivljenog na odbranu, ugroženo i otežano!

Umesto zaključka!

Neko bi možda na ovaj moj tekst odgovorio izrekom: „Đavo je u detaljima!“, u želji da ukaže na to da se radi o preteranom sitničarenju, preteranom detaljisanju, da su citirana zakonska rešenja iz odredaba ZKP-a sasvim dovoljna garancija da će prava svakog okrivljenog biti ostvarena u praksi, da državni organi kao organi krivičnog postupka, ne postupaju sa zlom namerom da nečija prava krše ili da ih uskrate, već sa ciljem otkrivanja izvršioca krivičnih dela i njihovog privođenja pravdi itd.

Međutim, nedavno sam u jednom tekstu na internetu otkrio da je prvobitna verzija izreke: „Đavo je u detaljima!“, zapravo glasila. „Bog je u detaljima!“, te da je korišćenja sa sasvim suprotnim značenjem. Izreka: „Bog je u detaljima!“, zapravo je značila da je potrebno obratiti pažnju na male stvari, kako bi se ostvarili značajni rezultati!

Ne dovodim u pitanje dobru nameru organa postupka, niti pojedinaca koji se u okviru tih organa profesionalno bave suzbijanjem kriminaliteta. Ipak, državni aparat je glomazan mehanizam koji kada se jednom „pokrene“, ima neke svoje unutrašnje zakonitosti „kretanja“, i često bez ičije zadnje namere interes pojedinca bude „žrtva“ tog kretanja po inerciji. Zakonito utvrđivanje krivice i odgovornosti pojedinca za počinjeno krivično delo, nije pitanje razlikovanja crnog od belog, već pronalaženje odgovarajuće nijanse sivog! Državni aparat često „promaši“ nijansu, a nekada čak problem posmatra u samo dve boje, crno ili belo!

Zato je važno imati svest o tome koja prava garantuje Ustav RS, koja prava i u kom obimu propisuju odredbe ZKP-a, koja su prava građanina u komunikaciji sa policijom, a koja su prava okrivljenog u komunikaciji sa organom postupka. I ne samo to! Da bi mogli da znamo koji su potencijalni problemi u praktičnom ostvarivanju tih prava, te kako bi mogli da te probleme predupredimo, moramo obratiti pažnju na svaki detalj u zakonskom tekstu, na svaki zarez, na svaku reč, na svaku formulaciju, i moramo ih detaljno analizirati!

6 Comments

  1. Avatar MarkoN kaže:

    Interesuje me kada okrivljeni ima prava da mu se obezbedi advokat po službenoj dužnosti? Da li je to uvek kada nema para da sam angažuje advokata?

    • Avatar adv. Predrag Stefanović kaže:

      Poštovani, sud ili drugi organ postupka obezbediće okrivljenom branioca po službenoj dužnosti UVEK u slučajevima obavezne odbrane. Zakonik o krivičnom postupku propisuje obaveznu odbranu u 9 pojedinačnih slučajeva, između ostalog kada se vodi postupak za krivično delo za koje se može izreći kazna zatvora od 8 godina ili teža kazna, kada je okrivljenom određen pritvor, kada se okrivljenom sudi u odsustvu itd.
      Ukoliko se pak vodi krivični postupak za krivično delo za koje se može izreći kazna zatvora preko 3 godine, odbrana nije obavezna, ali će sud okrivljenom koji dokaže da nema dovoljno sredstava da angažuje branioca, takođe postaviti branioca po službenoj dužnosti, samo što to sada nije striktna zakonska obaveza suda, već sud ima pravo da ceni imovinski status okrivljenog, i da eventualno prihvati ili odbije takav zahtev siromašnog okrivljenog.

  2. Avatar Liam35 kaže:

    Kako da ja kao okrivljeni nateram policiju da provere ono što sam im ja rekao, ako oni to ne žele? Kako da prikupljam dokaze da nisam kriv?

    • Avatar adv. Predrag Stefanović kaže:

      Poštovani, Vaše pitanje je suviše kompleksno, i zahtevalo bi opširniji odgovor. Najbolje bi bilo da angažujete branioca.

  3. Avatar Markovic kaže:

    Kako da se ponašam ako je policija prema meni postupala nezakonito? Šta da radim i kome da se obratim?

  4. Avatar MarijanaB kaže:

    Kako da znam da li me policija poziva kao građanina ili kao okrivljenog?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *