Juče sam na Linkedin-u spazio objavu na kojoj sam se zadržao dugo, imajući u vidu uobičajeni tempo tipične aktivnosti modernog čoveka zvane „skrolovanje“! Šta više, kada sam po već prihvaćenom refleksu pokušavao da nastavim „skrolovanje“ i prepustim se takođe uobičajenoj površnosti modernog čoveka, nisam mogao! Vraćao sam se toj objavi iznova i iznova… Kada proradi podsvest, ili ako više volite kada proradi osećaj „iz stomaka“, to je siguran znak da je u pitanju nešto ozbiljno!
Radi se objavi Luke Aničin, koji se inače bavi konsaltingom u oblasti mašinskog učenja, kojom je ukazao na vest objavljenu pre par dana u SAD, pod naslovom - ‘Robot lawyer’ powered by AI will help fight speeding ticket as it takes first case in court.
Američki startup vrlo indikativnog naziva „DoNotPay“, kreirao je nešto što je u tekstu nazvano „Prvi robotizovani advokat na svetu“. Zapravo se radi o aplikaciji zasnovanoj na veštačkoj inteligenciji (AI), koja bi trebalo da pruži pravnu asistenciju korisniku u sudskom postupku koji za predmet ima saobraćajnu kaznu zbog prebrze vožnje – nešto čemu bi pandan u našem pravnom sistemu bio prekršajni postupak zbog saobraćajnog prekšaja. Predmetna aplikacija trebalo bi biti prvi put zaista korišćena na saslušanju pred sudom narednog meseca (vest je objavljena 05.01.2023. godine). Kako? Na koji način? Aplikacija instalirana na pametni telefon biće u stanju da sluša sudske argumente u realnom vremenu pre nego što kaže optuženom šta da kaže preko slušalica. Softver AI aplikacije podešen je tako da ne reaguje automatski na sve što čuje u sudnici. Umesto toga, aplikacija će saslušati argumente i analizirati ih pre nego što naloži optuženom kako da reaguje.
Džošua Brauder (Joshua Browder) osnivač i CEO kompanije „DoNotPay“ u izjavi za portal koji je objavio vest navodi da je kompanija pristala da korisniku novčano pokrije kaznu i sve sudske troškove ukoliko korinsik izgubi slučaj. Brauder, inače kompjuterski naučnik sa Univerziteta Stanford, pokrenuo je startup „DoNotPay“ 2015. godine, sa ciljem da njegova aplikacija potpuno zameni neke advokate kako bi se optuženima uštedeo novac. Ovde bih morao da ga citiram: "Sve je u jeziku i to je ono što advokati naplaćuju stotinama ili hiljadama dolara na sat. I dalje će biti puno dobrih advokata koji će se možda raspravljati pred Evropskim sudom za ljudska prava, ali mnogi advokati samo naplaćuju previše novca za copy paste kreiranje dokumenata i mislim da će definitivno biti zamenjeni i da bi trebalo da budu zamenjeni.
Zašto me je ovaj tekst tako „uznemirio“?! Nije da nisam upoznat sa trenutnim stepenom razvoja IT industrije i veštačke inteligencije. Bavim se krivičnim pravom, ali takođe i privrednim pravom, pri čemu imam određeni broj klijenata među IT firmama, te nužno moram biti upoznat sa tokovima IT industrije. Godinama unazad u razgovoru sa kolegama kako iz advokature tako i iz sudova i tužilaštava, raspravljamo o globalnim trendovima sve većeg prepiltanja IT i pravne industrije, kao i i sve brojnijim oblastima primene raznoraznih softvera za tzv. „legal assistance“, od kojih se mnogi zasnivaj upravo na primeni veštačke inteligencije. „Pametno“ pretraživanje baza sudskih odluka ili sudskih precedenata u anglosaksonskom pravnom sistemu, kreiranje pravnih dokumenata, procena ishoda predstojećeg sudskog spora na bazi poznatih činjenica sa jedne strane i zakonskih propisa i sudske prake sa druge strane, samo su neki od primera primene softvera uopšte ali i veštačke inteligencije posebno u okviru onoga što se na zapadu kolokvijalno označava kao „legal industry“. Svaki od napred navedenih vidova primene nužno „gasi“ neke do sada isključivo advokatske poslove, i očigledno je da će se trend sužavanja obima advokatskih poslova neminovno nastaviti kako se bude povećavala primena softvera i veštačke intelgencije na načine slične napred navedenima.
Međutim, do sada sam bio ubeđen da je sudnica neosvojiva tvrđava iza čijih zidina smo potpuno zaštićeni od opasnosti da kao advokati budemo zamenjeni nekim tamo softverom! Na početku advokatske karijere profesionalno sam se razvijao u advokatskoj kancelariji koja je bila pretežno orjentisana na zastupanje pred sudom, kako u krivičnim tako i u građanskim predmetima. Moj principal je uvek isticao da je kod zastupanja pred sudom važno ne samo dobro poznavanje prava i činjeničnog stanja samog konkretnog predmeta, već sposobnost da se oseti kako sudnica „diše“! Prepoznati ključni trenutak kada nešto treba reći ili istaknuti, kada se nečemu usprotiviti, šta je potrebno prećutati, a kada ako je potrebno i lupiti šakom od sto – sve to podrazumeva sposobnost da se oseti kako sudnica „diše“! Ne može se ljudski osećaj pretočiti u algoritam! Možete naučiti veštačku inteligenciju da pretražuje propise brže od mene, može čak izvoditi pravne zaključke i davati pravna mišljenja na bazi inputa određenih podataka, ali ne može mašina da prepozna taj trenutak kada gotovo neprimentna promena u izrazu lica postupajućeg sudije ukazuje na to kako će se slučaj dalje odvijati, da li je tvoj klijent u problemu, ili pak dobro stojimo!
Uredu, ako sam već bio ubeđen da smo u sudnici „zaštićeni“ od veštačke inteligencije, zbog čega više nisam?! Zašto se sada javlja strah?!
Zato što su mi napred citirane reči gospodina Braudera da advokati ustvari papreno naplaćuju kreiranje dokumenta putem copy paste „metode“ (što nije daleko od istine, pogotovu u SAD u odnosu na ovo papreno naplaćivanje), te da takvi i mnogi drugi advokatski poslovi mogu biti zamenjeni veštačkom inteligencijom, odnosno da bi šta više trebalo da budu zamenjeni, osvestile nešto što je većini advokata danas poznato, ali ne žele da to priznaju – trendovi u razvoju prava i pravnih sistema, kao i ono kako mi sami u advokaturi, sudovima i tužilaštvima razvijamo našu praksu, sve to vodi ka tome da ćemo sami sebe učiniti podloženim zameni sa veštačkom inteligencijom! Da, vreme je priznati i možda čak i uzviknuti – Hanibal ante portas!
Prvo, nešto što bih ja nazvao PRENORMIRANJE! Imamo sve više i više zakonskih, podzakonskih i drugih propisa, koji su sve detaljniji i sve složeniji, a sve to u ime od ko zna koga proklamovanog cilja da se svi društveni odnosi što detaljnije i što sveobuhvatnije normiraju i regulišu. Kao da se zaboravilo na osnovnu podelu na opšte i pojedinačne pravne norme, odnosno na opšte i pojedinačne pravne akte! Opšta pravna norma kako njen sam naziv kaže, mora imati i zadržati opšti karakter, kako bi bila primenjiva na unapred nepoznat i neodređen broj pojedinačnih slučajeva, pri čemu se ista na pojedinačne slučajeve primenjuje ljudskom delatnošću. Sudija je taj koji primenjuje opštu normu na pojedinačni slučaj ili konkretni društveni odnos, rukovodeći se poznavanjem prava, ali i onim što se naziva DUHOM ZAKONA. Advokat bi trebalo da bude korektivni faktor u toj primeni. Ukoliko imate „šumu“ propisa, koji samo po svojoj formi i nazivu predstavljaju opšte pravne norme, a zapravo se istima nastoji da se obuhvati što veći broj pojedinačnih društvenih odnosa na što detaljniji način, onda vam tu sudija više nije potreban, čak je i višak, i „posao“ će efikasno odraditi i veštačka inteligencija. Neko bi mogao reći, uredu šta je tu loše, zamenićemo sve sudije i advokate veštačkom inteligencijom, i time ćemo dobiti sistem koji je efikasniji i jeftiniji, a pravna sigurnost i pravna jednakost biće zagarantovani… E pa tu je problem – time pravna sigurnost i pravna jednakost neće biti zagarantovani! Ne može se sve unapred regulisati! Ne može se nikada predviteti ukupan broj pojedinačnih slučajeva u okviru nekog društvenog odnosa, niti se može predvideti konačan broj samih društvenih odnosa, budući da se društveni odnosi neprestano razvijaju! Ko će „apdejtovati“ tu veštaku inteligenciju da prati razvoj društva?! Ko će veštačkoj inteligenciji udahnuti duh zakona?! Na osnovu kog i čijeg iskustva?! Ili će možda i to veštačka inteligencija sama da radi?!
I drugo, nešto što bih opisao kao ŠABLONIZACIJA prava i trend da se sve predstavlja i radi kroz unapred date algoritme! Moderna ili bolje reći postmodernistička društva na putu ka transhumanizmu, ospednuta su efikasnošću, brzinom, automatizacijom, smanjenjem troškova itd. Svi u svakoj delatnosti imaju pritisak javnog i dominantnog narativa da budu efiksani, brzi, jeftini, a ujedno i tačni i precizni i sa najboljim mogućim rezultatima. Tako je i u pravosuđu, ali i u zdravstvu recimo. Nejad mi se čini da se sudije više ne uče da sude, kao ni da se lekari više ne uče da leče, već se i jedni i drugi uče i obučvaju da „reše“ što veći broj predmeta, odnosno da „obave“ što veći broj pregleda! Kreiraju se unapred pripremljeni šabloni i algoritmi i svaki predmet svaki pacijent „rešavaju“ se „provlačenjem“ kroz te šablone i algoritme. Što više i što brže – to bolje! Kvalitet se meri brzinom i efikasnošću, i tu pravo i pravda, odnosno zdravlje pacijenata, često budu gurnuti u drugi plan pod silom moćnih zupčanika pravosudnih i zdravstvenih sistema! To dovodi do toga da se sudske presude i advokatski podnesci sačinjavaju copy paste metodom, i da se sudije i advokati više ne bave SLUČAJEVIMA, već onim što danas zovemo „masovke“ – što veći broj istovrsnih predmeta koji se rešavaju po unapred zadatom šablonu! Sudije negoduju kada su primorane da rešavaju predmet koji se ne da smestiti u bilo koji šablon, koji zahteva sposobnost KREATIVNE PRIMENE PRAVA – ti predmeti postali su „koske“! Neretko i advokati beže od takvih predmeta – nema tu para! I u pravosuđu ali i u zdravstvu, bilo koja dijagnostika problema i rešavanje problema koji podrazumevaju suočavanje sa nepoznatim, traganje, ispitivanje različitih mogućnosti, smatra se skupim, neefikasnim, neopravdanim sa stanovišta ekonomičnosti. Kao da će se višak sredstava u slučaju da pravosuđe ili zdravstvo budu jeftiniji, iskoristiti za recimo iskorenjivanje gladi u svetu… Svi znamo da bi takav višak sredstava pre završio u vojnim budžetima! Ili bi ta sredstva bila iskorišćena za neki drugi vid javne potrošnje gde bi se deo sredstava lakše prelio u nečiji privatan posed! Ka čemu sve to vodi? Pa nikada čovek neće moći da rešava algoritme brže od veštačke inteligencije, dakle, biće zamenjen veštačkom inteligencijom! O duhu zakona i onako više niko ne brine…
Zaključak? Prepustiću da nam budućnost donese svoj zaključak, uz napomenu da nisam ludista, niti sam protiv razvoja tehnologije. Svestan sam činjenice da se razvoj tehnologije ne može i ne treba zaustaviti, te da je razvoj tehnologije zaslužan za razvoj čovečanstva uopšte. Neminovno je da će mnoga radna mesta u mnogim privrednim delatonostima prestati da postoje. Međutim, ne bi trebalo da veštačka inteligencija od oruđa koje će olakšavati život ljudi, postane nešto što je samo sebi cilj, i nešto na čemu se insistira po svaku cenu, kao što i brzina i efikasnost nisu same za sebe cilj, ukoliko se u pogledu rezultata maši poenta. Ustvari, umesto zaključka ja bih samo poručio – advokati se neće predati! Borićemo se hrabro, praćeni taktovima i stihovima pesme benda Ljubičice – Jedva čekamo rat ljudi protiv mašina, protiv mašinaaaa, svi sad!