ABECEDA KRIVICE
(deo prvi)

Sve ono što ste želeli da znate u vezi krivičnog prava ali niste imali koga da pitate!

Prilikom izveštavanja medija o aktuelnim događajima u vezi krivičnog prava, bilo da se radi o donošenju novog zakona, ili o nekoj meri države, ili pak o nekoj vesti iz domena „crne hronike“, često se pominju osnovni pojmovi krivičnog prava. Međutim, stiče se utisak da njihovo značenje, i pojedinačno i u kontekstu konkretne „priče“, nije u dovoljnoj meri razjašnjeno niti poznato u javnosti.

Pokušaćemo da u okviru kratkog pregleda osnovnih pojmova krivičnog prava, pružimo istovremeno sa jedne strane naučnu, formalnu, odnosno zakonsku definiciju tog pojma (levo ispod naziva pojma), a sa druge strane kratko pojašnjenje značaja tog pojma napisano manje formalnim jezikom, odnosno njegovo suštinsko životno značenje u kontekstu krivično pravne tematike uopšte (desno ispod naziva pojma).

KRIVIČNO PRAVO ili KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

Naučna definicija pojma krivičnog materijalnog prava kao grane prava, bila bi da je to sistem pravnih propisa kojim država radi svoje krivično pravne zaštite određuje krivična dela i njihove učinioce i propisuje sankcije prema tim učiniocima.

Bitno je napomenuti da u teorijskom smislu pojam krivičnog prava obuhvata krivično materijalno pravo i krivično procesno pravo, ali je i u stručnoj i široj javnosti uobičajeno da se pod pojmom „krivično pravo“ podrazumeva pre svega krivično materijalno pravo.

Krivično materijalno pravo čine zakoni koji propisuju šta ne smete raditi, odnosno koja to ponašanja društvo zabranjuje, koji su uslovi da budete krivi ukoliko ipak preduzmete neko od zabranjenih ponašanja, i na kraju, kako ćete i koliko biti kažnjeni ako su ispunjeni uslovi da budete krivi.

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

Krivično procesno pravo kao grana pozitivnog zakonodavstva predstavlja sistem pravnih normi ili normativno utvrđeni skup pravnih propisa, kojima se uređuje krivični postupak.

Za razliku od krivičnog materijalnog prava, koje propisuje šta se ne sme raditi, koji su uslovi da neko bude kriv ako ipak nešto od toga uradi, i kako i koliko će biti kažnjen, krivično procesno pravo propisuje kako i u kojoj proceduri, u kom postupku će sve to biti provereno, utvrđeno i sprovedeno, i od strane koga.

KRIVIČNI POSTUPAK

Krivični postupak je jedna vrsta sudskog postupka. U formalnom smislu, to je skup procedura koja za cilj ima da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje propisuje krivični zakon, na osnovu zakonito i pravično sprovedenog postupka.

U faktičkom, odnosno životnom smislu, krivični postupak predstavlja skup radnji koje se preduzimaju od trenutka kada policija i tužilaštvo smatraju da imaju dovoljno dokaza da je neko izvršio krivično delo, do konačne odluke suda o tome da li je dokazano da je taj neko izvršio krivično delo. Da ne bude zabune, krivično procesno pravo pre svega propisuje krivični postupak, ali takođe propisuje i način sprovođenja radnji koje prethode krivičnom postupku (tzv. radnje pretkrivičnog ili predistražnog postupka, radnje otkrivanja i prikupljanja dokaza itd.).

ISTRAGA

Istraga je jedna od faza krivičnog postupka, čijim sprovođenjem se prikupljaju dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti da li će se podići optužnica ili obustaviti postupak, dokazi koji su potrebni da se utvrdi identitet učinioca, dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na glavnom pretresu ili bi njihovo izvođenje bilo otežano, kao i drugi dokazi koji mogu biti od koristi za postupak, a čije se izvođenje, s obzirom na okolnosti slučaja, pokazuje celishodnim.

Istraga bi trebalo da bude međukorak između pretkrivičnih (predistražnih) radnji koje su preduzeli policija i tužilaštvo, i glavnog pretresa koji zapravo predstavlja ono što laici smatraju „suđenjem“ na kojem se donosi presuda da li je taj kome se sudi kriv ili ne. Cilj istrage je da se „formalizuju“, odnosno „ozakone“ dokazi koje su u predistražnom postupku prikupili policija i tužilaštvo, odnosno da im se njihovim tzv. „izvođenjem“ u istražnom postupku „da“ pravno dejstvo, odnosno zakonska snaga, kako bi se kasnije sudska odluka mogla zasnivati na tim dokazima.

OPTUŽNICA

Optužnica je akt tužioca u kome su navedena obeležja krivičnog dela ili protivpravnog dela određenog u zakonu kao krivično delo. Optužnica se podnosi sudu, i sud sudi na osnovu optužnice. Međutim, optužnica je samo jedan od akata sa ovakvim značajem i dejstvom. Akti optužbe su još optužni predlog, privatna tužba i predlog za izricanje mere bezbednosti (koji akt optužbe se koristi zavisi od vrste krivičnog dela, zaprećene kazne, nekih ličnih svojstava učionica itd.)..

Ako je prikupljanje dokaza u predistražnom postupku od strane policije i tužilaštva bio prvi korak, ako je „formalizacija“ tih dokaza u istrazi bio drugi korak, optužnica je treći korak na putu ka glavnom pretresu (suđenju), i njome je zapravo „formalizovan“ sam životni događaj koji predstavlja izvršenje krivičnog dela – optužnicom se navodi u čemu se sastoji predmetno krivično delo i o kom krivičnom delu se radi u smislu krivičnog materijalnog prava, ko ga je izvršio, kada, gde i kako, na kojim dokazima se zasniva takav stav tužilaštva itd. Važno je napomenuti da sud sudi samo u odnosu na ono što je navedeno u optužnici, i ništa van toga!

GLAVNI PRETRES

Glavni pretres je takođe jedna od faza krivičnog postupka, ali slobodno možemo reći da je to zapravo najvažnija faza krivičnog postupka. To je faza koja se odvija pred sudom, i kojom rukovodi sud. Osim toga, to je faza u kojoj učestvuju svi akteri krivičnog postupka – sud sa jedne strane kao autoritet koji rukovodi glavni pretresom, tužilaštvo sa druge strane kao neko ko je pred sud „izneo“ optužnicu, uz koje svoju ulogu ima i oštećeni, i okrivljeni sa treće strane, kao neko kome se sudi, odnosno protiv koga je podignuta optužnica.

Glavni pretres je ono što laici podrazumevaju pod „suđenjem“. Kada se spomene krivični postupak, ili krivično gonjenje, šira laička javnost ima predstavu upravo o onome što glavni pretres predstavlja – suđenje u sudnici, sa sudom kao vrhovnim autoritetom, koji presuđuju i izriče kaznu itd. Na suđenju svaka od navedenih stranaka „iznosi“ pred sud svoje pravne i činjenične stavove u vezi onoga što je predmet suđenja, a to je ono što je obuhvaćeno optužnicom, učestvuje u izvođenju dokaza pred sudom, kako onih već izvedenih u toku istrage, tako i onih čije je izvođenje predloženo neposredno na glavnom pretresu, nakon čega sud donosi i javno objavljuje presudu, kojom okrivljenog oglašava krivim i izriče mu određenu krivičnu sankciju, ili ga pak oslobađa od optužbe itd.

ŽALBA

Žalba je redovni pravni lek kojim stranke u postupku pobijaju presudu kojom su nezadovoljni. Žalba ima suspenzivno dejstvo, i izjavljivanjem žalbe se odlaže izvršenje i sprovođenje presude. Žalba sadrži: označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba; zakonski osnov za izjavljivanje žalbe; obrazloženje žalbe; predlog da se pobijana presuda potpuno ili delimično ukine ili preinači; potpis lica koje izjavljuje žalbu.

O žalbi odlučuje sud koji je u zakonskom smislu hijerarhijski „iznad“ suda koji je izrekao presudu. Kolokvijalno se žalbeni sud naziva drugostepenim sudom, dok se za sud koji je inicijalno doneo presudu koristi naziv prvostepeni. Formalni naziv za drugostepeni sud je Apelacioni sud, ili Viši sud u određenim slučajevima, a prvostepeni sud može biti Osnovni sud ili Viši sud, u zavisnosti od vrste krivičnog dela koje se raspravlja.

Drugostepeni sud odlučujući po žalbi može da potvrdi presudu prvostepenog suda, da je preinači svojom presudom, ili da presudu prvostepenog suda ukine i vrati prvostepenom sudu radi ponovnog odlučivanja. Važno je napomenuti da u slučaju ukidanja i ponovnog odlučivanja, nakon ponovnog donošenja presude od strane prvostepenog suda, ukoliko je žalba ponovo izjavljena, drugostepeni sud nije ovlašćen da tu ponovljenu presudu ukida, već je može ili potvrditi, ili svojom presudom preinačiti i tako sam u konačnom rešiti tu stvar.

OSUMNJIČENI, OKRIVLJENI, OPTUŽENI, OSUĐENI

"Osumnjičeni" je lice prema kome je zbog postojanja osnova sumnje da je učinilo krivično delo nadležni državni organ u predistražnom postupku preduzeo radnju propisanu ovim zakonikom i lice protiv koga se vodi istraga.

"Okrivljeni" je lice protiv koga je podignuta optužnica koja još nije potvrđena, ili protiv koga je podnet optužni predlog, privatna tužba ili predlog za izricanje mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lečenja, a glavni pretres ili ročište za izricanje krivične sankcije još nije određeno.

"Optuženi" je lice protiv koga je optužnica potvrđena i lice za koje je povodom optužnog predloga, privatne tužbe ili predloga za izricanje mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lečenja određen glavni pretres ili ročište za izricanje krivične sankcije u skraćenom krivičnom postupku.

"Osuđeni" je lice za koje je pravnosnažnom odlukom suda utvrđeno da je učinilac krivičnog dela ili protivpravnog dela određenog u zakonu kao krivično delo.

Kao što se iz ovde navedenih zakonskih definicija može zaključiti, pojmovima „osumnjičeni“, „okrivljeni“, „optuženi“ i „osuđeni“ označava se jedno isto lice protiv koga kao izvršioca krivičnog dela se vodi krivični postupak, ali u različitim fazama krivičnog postupka.

Međutim, važno je napomenuti da je uobičajeno da se pojam „okrivljeni“ koristi kao opšti naziv za osumnjičenog, okrivljenog, optuženog i osuđenog, te da to nije samo stvar prećutnog dogovora učesnika u postupku, već i nešto što je samim zakonom propisano.

JAVNI TUŽILAC

"Javni tužilac" je Republički javni tužilac, apelacioni javni tužilac, viši javni tužilac, osnovni javni tužilac, javni tužilac posebne nadležnosti, zamenici javnih tužilaca i lica koja su zakonom ovlašćena da ih zamenjuju.

Osnovno pravo i osnovna dužnost javnog tužioca je gonjenje učinilaca krivičnih dela.

Za krivična dela za koja se goni po službenoj dužnosti, javni tužilac je nadležan da:

  1. rukovodi predistražnim postupkom;
  2. odlučuje o nepreduzimanju ili odlaganju krivičnog gonjenja;
  3. sprovodi istragu;
  4. zaključi sporazum o priznanju krivičnog dela i sporazum o svedočenju;
  5. podiže i zastupa optužbu pred nadležnim sudom;
  6. odustane od optužbe;
  7. izjavljuje žalbe protiv nepravnosnažnih sudskih odluka i da podnosi vanredne pravne lekove protiv pravnosnažnih sudskih odluka;
  8. preduzima druge radnje kada je to određeno ovim zakonikom.

Javni tužilac bi trebalo da bude ključna „figura“ ne samo krivičnog postupka, već borbe protiv kriminala uopšte! Percepcija javnosti međutim potpuno je drugačija. Pod „lupom“ javnosti su uglavnom policija i sud, ali retko kada javi tužilac, a to ne bi trebalo biti tako.

Kada neko krivično delo ostane nerasvetljeno, mediji kao „krivca“ najčešće označavaju policiju. Krivica policije u takvim slučajevima možda i postoji, ali važno je znati da bi policija trebalo da bude samo „servis“ javnog tužioca, a da bi javni tužilac trebalo da deluje proaktivno, da ne bude pasivni „čekalac“ policije, već neko ko će aktivno sudelovati u aktivnostima policije.

Takođe, kada neko lice protiv koga je pokrenut krivični postupak bude oslobođeno od strane suda, za to se uobičajeno krivi sud. Pogrešno! Sud je „vezan“ činjenicama koje je pred njega izneo javni tužilac, i ako sud utvrdi da te činjenice nisu dovoljne da neko bude oglašen krivim, onda je krivica javnog tužioca što nije pribavio više dokaza, ili što ih možda nije pravilno prezentovao sudu, ili što je pogrešno smatrao da su neki dokazi dovoljni za utvrđivanje nečije krivice, i ako oni to zapravo nisu!

OŠTEĆENI

"Oštećeni" je lice čije je lično ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo.

Oštećeni ima pravo da:

  1. podnese predlog i dokaze za ostvarivanje imovinskopravnog zahteva i da predloži privremene mere za njegovo obezbeđenje;
  2. ukaže na činjenice i da predlaže dokaze koji su od važnosti za predmet dokazivanja;
  3. angažuje punomoćnika iz reda advokata;
  4. razmatra spise i razgleda predmete koji služe kao dokaz;
  5. bude obavešten o odbacivanju krivične prijave ili o odustanku javnog tužioca od krivičnog gonjenja;
  6. podnese prigovor protiv odluke javnog tužioca da ne preduzme ili da odustane od krivičnog gonjenja;
  7. bude poučen o mogućnosti da preuzme krivično gonjenje i zastupa optužbu;
  8. prisustvuje pripremnom ročištu;
  9. prisustvuje glavnom pretresu i učestvuje u izvođenju dokaza;
  10. podnese žalbu protiv odluke o troškovima krivičnog postupka i dosuđenom imovinskopravnom zahtevu;
  11. bude obavešten o ishodu postupka i da mu se dostavi pravnosnažna presuda;
  12. preduzima druge radnje kada je to određeno ovim zakonikom

Prilično je jasno samo po sebi ko se u krivičnom postupku smatra oštećenim, i kojem licu, odnosno kojim licima se može priznati to svojstvo.

Međutim, ono o čemu svest u javnosti nije dovoljno razvijena, jeste da „oštećeni“ ima određena, ne tako mala prava u krivičnom postupku, i da je za uspešno sprovođenje jednog krivičnog postupka, a to podrazumeva otkrivanje krivičnog dela i učinioca, prikupljanje i izvođenje dovoljno dokaza, i donošenje osuđujuće presude, veoma važno da oštećeni bude aktivan, i da aktivnim „konzumiranjem“ svojih prava koja mu priznaje Zakonik o krivičnom postupku, na neki način „pomogne“ javnom tužiocu.

Često oštećeni nisu dovoljno informisani o svojim pravima, ili ne umeju pravilno i potpuno da ih realizuju, ili ne insistiraju dovoljno na svojim pravima, ili pak ne žele da se aktivnije upuštaju u sam krivični postupak, bilo zbog straha od izvršioca, ali još češće da bi izbegli traumu ponovnog preživljavanja događaja u kojem su već pretrpeli štetu. Ovo poslednje bi trebalo staviti u fokus napore koje bi policija i javni tužilac pre svega, ali u određenoj meri i sud, trebalo da preduzmu kako bi se izbegla dodatna viktimizacija oštećenih.

BRANILAC

Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži definiciju „branioca“. Propisano je da branilac može biti isključivo advokat, i propisano je koja su prava i dužnosti branioca.

Branilac ima pravo da:

  1. sa uhapšenim, pre njegovog prvog saslušanja, obavi poverljiv razgovor;
  2. neposredno pre prvog saslušanja osumnjičenog pročita krivičnu prijavu, zapisnik o uviđaju i nalaz i mišljenje veštaka;
  3. posle donošenja naredbe o sprovođenju istrage ili posle neposrednog podizanja optužnice, a i pre toga ako je okrivljeni saslušan, u skladu sa odredbama ovog zakonika, razmatra spise i razgleda predmete koji služe kao dokaz;
  4. sa okrivljenim koji je u pritvoru na poverljiv način razgovara i neometano vodi prepisku, osim ako ovim zakonikom nije drugačije određeno;
  5. u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti okrivljeni;
  6. preduzima druge radnje kada je to određeno ovim zakonikom.

Branilac je dužan da:

  1. podnese organu postupka punomoćje, bez odlaganja;
  2. pruži okrivljenom pomoć u odbrani stručno, savesno i blagovremeno;
  3. ne zloupotrebi prava u cilju odugovlačenja postupka;
  4. upozori okrivljenog na posledice odricanja ili odustajanja od prava;
  5. pruža pravnu pomoć okrivljenom u roku od 30 dana od dana kada je otkazao punomoćje, ako pre isteka tog roka ne bude izabran branilac u skladu sa članom 75. stav 1. ovog zakonika.

Uloga branioca u krivičnom postupku je svakako nešto o čemu se često raspravlja u široj laičkoj javnosti! Nažalost, gotovo uvek su te o takve rasprave praćenje nerazumevanjem suštinskog značenja i značaja uloge branioca. Nerazumevanje se ogleda u pitanjima kako neko može da brani kriminalca, kako neko može da brani nekog za koga zna da je kriv, kako neko može to da radi za novac itd., ili u stavu da su branioci zapravo remetilački faktor koji onemogućava efikasnu borbu protiv kriminala i sl.

Ovo je posledica pre svega istorijskog konteksta u kojem se razvijala naša društvena svest o pravu i pravdi. Kod nas pravdu oličava pre svega mač (sila). Kroz istoriju smo naviknuti da pravde uglavnom nema, a i onda kada je „ima“, ista je ili izborena ili „podarena“ mačem!

Međutim, mač je samo jedan od elemenata u modernom društvu načelno prihvaćenog grafičkog prikaza pojma pravde. Pored sile oličene u uzdignutom maču, pravdu „čine“ još i jedan objektivni autoritet koji odlučuje o upotrebi mača (boginja pravde sa povezom preko očiju), i terazije sa dva tasa na kojem se odmeravaju navodi, činjenice i argumenti obe strane, na osnovu kojih se odlučuje o upotrebi mača! Dakle, koncept pravde možda nije do kraja ostvariv, ali mu se može težiti samo ako postoje svi „elementi“ pravde!

I tu zapravo dolazimo do suštine uloge branioca u krivičnom postupku! Branilac je jedan od dva tasa tih zamišljenih terazija na osnovu kojih se odlučuje da li će mač „pasti“ na nečiji vrat ili neće! Država je ta koja primenom sile suzbija kriminal, i adekvatno kažnjava učinioce, ali ta i takva sila ima svoj legitimitet jedino ako je objektivna i nepristrasna, i jedino ako je zasnovana na tačno i nesporno utvrđenom činjeničnom stanju! Bez branilaca, odnosno bez zastupanja interesa pojedinca kojem se sudi, nema niti objektivnosti, niti pak možemo biti do kraja sigurni da je činjenično stanje do kraja nesporno utvrđeno!

KRIVIČNO DELO

Krivično delo je ono delo koje je zakonom predviđeno kao krivično delo, koje je protivpravno i koje je skrivljeno.

Nema krivičnog dela ukoliko je isključena protivpravnost ili krivica, iako postoje sva obeležja krivičnog dela određena zakonom.

Jasno je da krivično delo predstavlja ponašanje koje jedno društvo smatra opasnim po sopstveni opstanak i razvoj, te ga posredstvom države i pravnog poretka zabranjuje. Međutim, trebalo bi imati u vidu da sam životni događaj koji predstavlja to zabranjeno ponašanje, ne znači po automatizmu da je krivično delo nesumnjivo izvršeno u zakonskom smislu. To je ono što često zbunjuje javnost. Krivično delo postoji tek ako uz jedan materijalni, odnosno životni događaj, istovremeno postoje krivica učinioca i protivpravnost, što su pojmovi koji označavaju apstraktne kategorije, a ne sam taj životni događaj.

DOKAZ

Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži zakonsku definiciju dokaza. Odredbe o dokazima sadržane su u članu 15., članu 16. i članovima 82. do 187. ovog Zakonika.

Važno je napomenuti osnovne odredbe o dokazima i dokazivanju u krivičnom postupku:

  • Teret dokazivanja optužbe je na tužiocu.
  • Sud izvodi dokaze na predlog stranaka.
  • Sudske odluke se ne mogu zasnivati na dokazima koji su, neposredno ili posredno, sami po sebi ili prema načinu pribavljanja u suprotnosti sa Ustavom, ovim zakonikom, drugim zakonom ili opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima, osim u postupku koji se vodi zbog pribavljanja takvih dokaza.
  • Izvedene dokaze koji su od značaja za donošenje sudske odluke sud ocenjuje po slobodnom sudijskom uverenju.
  • Predmet dokazivanja su činjenice koje čine obeležje krivičnog dela, ili od kojih zavisi primena neke druge odredbe krivičnog zakona.
  • Predmet dokazivanja su i činjenice od kojih zavisi primena odredaba krivičnog postupka.
  • Ne dokazuju se činjenice za koje sud oceni da su opštepoznate, u dovoljnoj meri raspravljene, da ih okrivljeni priznaje na način koji ne zahteva dalje dokazivanje ili da saglasnost stranaka o tim činjenicama nije u suprotnosti sa drugim dokazima.​

Javnost često ne pravi razliku između DOKAZA sa jedne strane, i DOKAZNIH RADNJI, odnosno DOKAZNIH SREDSTAVA sa druge strane! Dokaz nije svedok, niti je dokaz određeni dokument, niti je pak dokaz neki predmet (nož, trag krvi, otisak prsta itd.)! Svedok je DOKAZNO SREDSTVO, ispitivanje svedoka je DOKAZNA RADNJA, a činjenica ili činjenice sadržane u iskazu svedoka zapravo predstavljaju DOKAZE! Isto važi za bilo koje drugo dokazno sredstvo – trag krvi je dokazno sredstvo, neposredan uviđaj suda u to dokazno sredstvo je dokazna radnja, a činjenice koje nam taj trag krvi pruža, u zavisnosti od toga gde je pronađen, kako izgleda, o kojoj krvnoj grupi se radi, to su dokazi!

U svakoj fazi krivičnog postupka nužno je da postoji dokaz ili dokazi, sa određenom „dokaznom snagom“. Šta je „dokazna snaga“? Činjenice – dokazi koje posredno ukazuju da je učinjeno krivično delo ili da je određeno lice učinilac krivičnog dela predstavljaju „osnov sumnje“, i ovo je nužan preduslov pokretanja istrage – ako nema dokaza takve dokazne snage, nema osnova za pokretanje istrage. Dalje, činjenice – dokazi koje neposredno ukazuju da je određeno lice učinilac krivičnog dela, predstavljaju „osnovanu sumnju“ i zakonski preduslov za recimo određivanje pritvora protiv nekog lica. One činjenice – dokazi , predstavljaju „opravdanu sumnju“. I na kraju, da bi neko lice bilo osuđeno i oglašeno krivim, onda one činjenice koje čine obeležja krivičnog dela mora biti utvrđene dokazima, odnosno drugim činjenicama sa stepenom „izvesnosti“ - "izvesnost" je zaključak o nesumnjivom postojanju ili nepostojanju činjenica, zasnovan na objektivnim merilima rasuđivanja.

PRITVOR

Pritvor je zapravo "lišenje slobode", pod kojim se prema Zakoniku o krivičnom postupku smatra još i hapšenje, zadržavanje, zabrana napuštanja stana, kao i boravak u ustanovi koji se, u skladu sa ovim zakonikom, uračunava u pritvor.

Međutim, za precizno određivanje pojma pritvora, neophodno je sagledati njegovu svrhu, a svrha proizilazi iz činjenice da je pritvor jedna od „mera za obezbeđenje prisustva okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka“.

Pritvor se može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo ako:

  1. se krije ili se ne može utvrditi njegova istovetnost ili u svojstvu optuženog očigledno izbegava da dođe na glavni pretres ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bekstva;
  2. postoje okolnosti koje ukazuju da će uništiti, sakriti, izmeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog dela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače;
  3. osobite okolnosti ukazuju da će u kratkom vremenskom periodu ponoviti krivično delo ili dovršiti pokušano krivično delo ili učiniti krivično delo kojim preti;
  4. je za krivično delo koje mu se stavlja na teret propisana kazna zatvora preko deset godina, odnosno kazna zatvora preko pet godina za krivično delo sa elementima nasilja ili mu je presudom prvostepenog suda izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a način izvršenja ili težina posledice krivičnog dela su doveli do uznemirenja javnosti koje može ugroziti nesmetano i pravično vođenje krivičnog postupka.

Pritvor je izuzetak a ne pravilo!

Pritvor nije kazna!

Ove dve konstatacije u vezi pravne prirode pritvora kao pravnog pojma, odnosno pravne kategorije, nikada do kraja nisu shvaćene u javnosti! Kada se desi neko krivično delo, i kada policija otkrije učinioca, a zatim ga liši slobode i protiv njega inicira pokretanje krivičnog postupka, kasnije puštanje na slobodu tog lica pre okončanja krivičnog postupka, javnost obično „dočeka na nož“, i isto smatra nelogičnim, nepravednim, nepoštenim itd.

Ustav Republike Srbije i Zakonik o krivičnom postupku, kao i opšte prihvaćeni međunarodni standardi zaštite ljudskih prava i sloboda, propisuju i nalažu da jedno lice može biti ličeno slobode samo i jedino na osnovu pravnosnažne odluke suda! Dakle, neko može biti „zatvoren“, ili inače kažnjen, samo na osnovu krajnje presude krivičnog suda!

Zbog toga je pritvor kao lišenje slobode izuzetak, koji se koristi samo i isključivo kada je to potrebno da se efikasno sprovede krivični postupak, odnosno da se efikasno i brzo dođe do te krajnje sudske odluke, kojom će se neko kazniti. Svrha pritvora nije kažnjavanje, već efikasno i brzo sprovođenje postupka! Suzbijanje kriminaliteta ne može se zasnivati na policijskom hapšenju i pritvaranju učinioca, gde će takvo lišenje slobode trajati unedogled, već se suzbijanje kriminaliteta može postići jedino krivičnim postupkom koji se sprovodi brzo i efikasno, i u kojem brzo i efikasno dolazimo do krajnjeg rezultata – pravnosnažne presude krivičnog suda, gde se pritvor koristi kao izuzetak, kao „sredstvo“ za postizanje brzine i efikasnosti krivičnog postupka!

KRIVIČNA SANKCIJA i KAZNA

Krivična sankcija i kazna nisu sinonimi. Krivična sankcija je širi pojam od pojma kazne. Pored kazni, krivične sankcije su još i mere upozorenje i mere bezbednosti.

Opšta svrha propisivanja i izricanja krivičnih sankcija je suzbijanje dela kojima se povređuju ili ugrožavaju vrednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom.

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

  1. sprečavanje učinioca da čini krivična dela i uticanje na njega da ubuduće ne čini krivična dela;
  2. uticanje na druge da ne čine krivična dela;
  3. izražavanje društvene osude za krivično delo, jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona;
  4. ostvarivanje pravednosti i srazmernosti između učinjenog dela i težine krivične sankcije.

Kazne su: doživotni zatvor, kazna zatvora, novčana kazna, rad u javnom interesu i oduzimanje vozačke dozvole.

Mere upozorenja su uslovna osuda i sudska opomena.

Mere bezbednosti su: obavezno psihijatrijsko lečenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; obavezno psihijatrijsko lečenje na slobodi; obavezno lečenje narkomana; obavezno lečenje alkoholičara; zabrana vršenja poziva, delatnosti i dužnosti; zabrana upravljanja motornim vozilom; oduzimanje predmeta; proterivanje stranca iz zemlje; javno objavljivanje presude; zabrana približavanja i komunikacije sa oštećenim; i zabrana prisustvovanja određenim sportskim priredbama.

Često se u javnosti smatra da su pojmovi kazna i krivična sankcija sinonimi. Međutim, ono što je takođe važno razjasniti, i što često nailazi na nerazumevanje javnosti, jeste to da svrha kazne nije odmazda prema učiniocu krivičnog dela!

Ovde bi trebalo imati u vidu da je borba protiv kriminala i suzbijanje kriminala društvena aktivnost koju putem državnog aparata sprovodi društvo radi sebe i sopstvenog opstanka pre svega, a ne radi pojedinca koji je pogođen krivičnim delom. Naravno, zaštita svakog pojedinca kao člana jednog društva, u krajnjem doprinosi društvu kao celini, ali ipak se kazna i svrha kažnjavanja ne mogu posmatrati kroz „okular“ žrtve konkretnog krivičnog dela, već društva kao celine.

Društvo ne želi odmazdu i odstranjivanje učinioca krivičnog dela, već njegovu resocijalizaciju, i njegovo povratak u društvo kao funkcionalne jedinke koja poštuje pravila tog društva. Odstranjivanje učinioca iz društva zapravo je gubitak tog društva. Slabljenje njegove supstance. Ujedno društvo želi i da spreči da se takva štetna ponašanja ponavljaju, i želi da spreči druge da ih ponavljaju.

Zbog toga je svrha kažnjavanja individualna i generalna prevencija (da se utiče na izvršioca ali i na pojedince generalno da ne ponavljaju takva štetna ponašanja), zatim reintegracija izvršioca u društvo (da se utiče na izvršioca da se popravi i postane uzoran pripadnik društva), pa tek na kraju ostvarivanje pravednosti prema licu ili licima koja su oštećene krivičnim delom.

U takvoj koncepciji, dugotrajne kazne zatvora, doživotni zatvor, ili smrtna kazna, samo su krajnje mere kojima se izvršilac krivičnog dela „odstranjuje“ iz društva, onda kada se zbog prirode samog izvršioca, ili samog dela, ne mogu postići svrhe resocijalizacije i reintegracije izvršioca u društvo.

8 Comments

  1. Nikola kaže:

    Primio sam optužni predlog i poziv za suđenje… Da li je optužni predlog isto što i optužnica? Da li mi je potreban advokat za suđenje?

    • adv. Predrag Stefanović kaže:

      Poštovani, i optužni predlog i optužnica predstavljaju tzv. optužni akt. Razlika je u tome što se optužni predlog podnosi kada je u pitanju tzv. skraćeni postupak, koji se vodi za krivična dela za koja je zaprećena novčana kazna ili maksimalna kazna do 8 godina zatvora. U tim slučajevima se ne sprovodi istraga, već se postupak pokreće neposredno optužnim predlogom. Kada su u pitanju krivična dela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko 8 godina, onda se sprovodi redovni postupak, koji uglavnom podrazumeva i vođenje istrage, i tada se od strane tužilaštva podnosi optužnica. Što se tiče angažovanja advokata, za krivična dela za koja se vodi skraćeni postupak, odbrana sa advokatom uglavnom nije obavezna. Dakle, možete i bez advokata. Međutim, da li je u Vašem interesu da angažujete advokata kao branioca, to zavisi od konkretnih okolnosti Vašeg slučaja.

      • Nataša kaže:

        Moj brat se nalazi u pritvoru, koji mu je produžen za još 30 dana… Koliko dugo može da bude u pritvoru? Šta je potrebno da izađe iz pritvora?

        • adv. Predrag Stefanović kaže:

          Na osnovu rešenja sudije za prethodni postupak, okrivljeni se može zadržati u pritvoru najviše tri meseca od dana lišenja slobode. Sudija za prethodni postupak dužan je da i bez predloga stranaka i branioca, po isteku svakih 30 dana ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora.
          Ovo je tekst odredbe iz čl. 215. st. 1. ZKP-a, i verujem da je to odgovor na Vaše prvo pitanje, a što se tiče Vašeg drugog pitanja, najboljebi bilo da stupite u kontakt sa advokatom Vašeg brata…

  2. MilaP kaže:

    Pokradena sam i u policiji su mi rekli da treba da podnesem krivičnu prijavu… kako to da uradim?

    • adv. Predrag Stefanović kaže:

      Poštovani, mislim da je najbolje da za dalje postupanje angažujete advokata koji će preduzeti sve potrebne radnje u pogledu podnošenja krivične prijave, kao i u pogledu preduzimanja daljih pravnih radnji ukoliko se po Vašoj prijavi bude postupalo.

  3. Petar kaže:

    Dobio sam kaznu zatvora… Da li kazna može da se smanji na neki način, i ako može, kada i kako?

    • adv. Predrag Stefanović kaže:

      Poštovani, odgovor na Vaše pitanje zavisi od toga da li je presuda kojom Vam je izrečena kazna postala pravnosnažna ili ne, odnosno da li je još uvek moguće izjaviti žalbu protiv te odluke, ili Vam je rok za žalbu istekao, ili je pak žalba izjavljena ali je odbijena. Ukoliko presuda još uvek nije pravnosnažna, teoretski je moguće da kazna bude smanjena, ili preinačena u neku blažu kaznu, i to od strane drugostepenog suda prilikom odlučivanja o žalbi. Najbolje je da se obratite Vašem advokatu za detaljne instrukcije, ili da po sopstvenom izboru angažujete advokata ukoliko do sada niste.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *